Mnogi ljudi odrasli su bez oca i samo oni mogu razumjeti koliko to može biti teško. Za svako zdravo odrastanje otac je vrlo bitna figura u našem razvoju. On je snaga, odlučnost, akcija, ustrajnost... Kroz odnos s ocem stječemo i stvaramo muški princip djelovanja. Uloga očeva podjednako je važna za mušku i žensku djecu. Savršeni otac ne postoji, ali što kada oca uopće nema ili je otac slab, nedostupan fizički i emotivno, nasilan ili slično...?

Sva bolna iskustva pa i nedostatak jednog od roditelja moguće je pretvoriti u našu najveću snagu. Nije jednostavno, ali se može. Oni koji to uspiju su pravi borci, a jedna od njih je i talentirana njemačka pjevačica Zoe Wees. Nedavno objavivši pjesmu Daddy's Eyes uspjela je milijunima prenijeti emociju nedostatka oca. Vjerujem da nije ni svjesna te snage i, s obzirom da je vrlo mlada, tek je na putu da upravo taj nedostatak učini svojom najvećom snagom...

Pjesma je nastala iskustvom koje je ova mlada pjevačica proživjela nakon prvog susreta s njim. Upoznavanje nakon gotovo 16 godina nije prošlo onako kako je ona zamislila. Osjećaji izgubljenosti i ljutnje dominirali su susretom.  A kako i ne bi, kada se nakon toliko godina pojavio u njenom životu samo kako bi rekao zbogom...  Jedno je sigurno, kakav god naš otac bio, ako ga ne prihvatimo takvog kakav jest, ne možemo istinski prihvatiti sebe, a ni našeg budućeg partnera.

Prihvatiti znači biti u potpunom miru s onim što je bilo i kakav je naš otac bio. Ne moramo ga više nikada vidjeti niti pričati s njim, a opet možemo imati potpuni i duboki mir... Nas većinom bole naša očekivanja o tome kakav bi naš otac trebao biti. Boli nas ono što nismo u tom odnosu dobili, a silno smo željeli ili još uvijek želimo. Poput duhova prošlosti, mnoge žene u odnosima zapravo jure svoje očeve, a muškarci svoje majke i na taj način pokušavaju zacijeliti emotivnu ranu i potrebu koja nije ostvarena... Zato mnogi odnosi u startu ne mogu uspjeti jer, primjerice, žena koja u sebi ima veliku ljutnju prema svom ocu, ona će tu istu ljutnju prenositi na svog partnera. Neće to raditi namjerno, već nesvjesno... To je jedna vrsta igre koja može potrajati jako dugo, a ponekad i čitav život. Sve ovisi o našoj spremnosti, trudu i o tome koliko smo voljni mijenjati ono što nam više ne služi...

Nedostatak figure oca ili majke može biti veliki poticaj za duhovni razvoj i često on to i jest. Primjerice, Zoe nikada ne bi postala toliko popularna pjevačica da je imala idealno djetinjstvo. Velika bol razvila je u njoj i veliku emociju, a emocije je naučila izražavati kroz pjevanje. Tugu, ljutnju, razočaranje… sve to odlično pretvara u pjesme... Uostalom, nije li istina da nas puno više taknu tužne i duboko emotivne priče?

Naizgled veliki nedostatak postaje naša najveća snaga. Znam, ljudska logika govori drugačije, ali sila života je neobična, nepredvidiva i izvan je naše logike... Svi vi koji ste odrasli bez oca ili vaši očevi nisu bili dostupni, zapitajte se: koje ste snage putem razvili? Snalažljivost? Upornost? Ili nešto treće? Osvijestite ih i prihvatite. Duboko se naklonite svojim očevima jer upravo ste ih zbog njih razvili, ma kakvi god da su oni bili. Zahvalite im se, prigrlite ih i tako ćete prihvatiti dio sebe... Jer najbolji je tata onaj koji se ima... Nema smisla nositi ogorčenost, ljutnju, tugu prema našim očevima. Teške emocije nam samo štete i jednim dijelom negiramo sami sebe... Puno je mudrije nositi naše očeve u srcu s prihvaćanjem i mirom... Uostalom i oni su nekada davno bili ista ta ranjena djeca baš poput svih nas...